OPTUŽENI
Optuženi je rekao da se kaje, iako je znao da to neće ublažiti odluku suda. Kaje se, međutim,nastavio je, zbog sebe a ne zbog suda, pa stoga i izražava na ovaj način svoje kajanje, uprkos znanju da to neće ni u najmanjoj mjeri uticati na sudije, te da će oni ostati vjerni svojim uvjerenjima, u skladu sa zavjetom koji su dali onog dana kada su proglašeni sudijama. Kada odu kućii presvuku se, pronađu omiljene papuče i smjeste se u fotelju, onda mogu da misle na drugi način, može i suza da im zaiskri u oku, ali ne i ovdje, u sudnici, ovdje moje pokajanje, rekao je optuženi, pripada samo meni i, nadam se, osobi, zbog koje se ovdje nalazim. Potom je osuđeni rekao kako je već kod prvih udaraca osjetio kajanje, ali je tada počeo da se ljuti na sebe što osjeća kajanje, i nastavio je još žešće da udara, ali sa svakim udarcem raslo je i njegovo kajanje, što je opet dovodilo do povećanja ljutnje i jačine udaraca, koji su, naravno, još više podsticali kajanje, i tako su se, rekao je, smenjivali gnjev i kajanje, sve dok, možda mu neće u to povjerovati, kajanje nije prevagnulo. Osoba je tada ležala na zemlji, skvrčena u loptu, rekao je optuženi, a on ju je udarao nogama, ali kada je četvrti put zamahnuo, i to lijevom nogom, osjetio je kako ga od glave do pete prožima kajanje, i noga mu je klonula, srušio se na koljena, i počeo da je ljubi po okrvavljenom licu, čak je legao na zemlju pored nje, obgrlio je i ponavljao da se kaje,ponovio je to bar petnaest puta, ali ona ga nije čula. Stoga se nada, rekao je, da ga ona sada čuje, i da je to sve, da nema više ništa da kaže, jer već je rekao da ovo kajanje samo njemu pripada i da zna da ni na koga neće uticati, pogotovo ne na sudije. Bar ne ovdje, rekao je, i sjeo.